Na mjesnom groblju u Pavinom polju prekjuče je sahranjen ugledni mještanin Mihailo Barać. Govor na ispraćaju održao je Tadiša Tale Leković, kojem je to bio 587. put da na vječni počinak isprati pokojnika i na sebi svojstven način govori o ovozemaljskom životu onoga sa kojim se porodica oprašta. Sa držanjem govora na sahranama počeo je krajem 60-ih godina prošlog vijeka i nije mu dosadilo iako je u poslednje vrijeme, s obzirom na to da na Preobraženje puni 75 godina, pomalo i iscrpljujuće.
Inače, kada se u Vraneškoj dolini spomene Tale, odmah se pomisli na Tadišu Lekovića, koji polako postaje legenda ovog kraja. Gotovo da nema mjesta u kojem nije bio bar na jednoj sahrani i nad odrom zelelekao, ili održao dirljiv govor. Nema mnogo onih širom Crne Gore koji nijesu čuli za ovog danas penzionisanog učitelja iz Lekovine kod Bijelog Polja.
– Još od davne 1963. držim govore na sahranama i lelečem nad odrom pokojnika. Prema evidenciji koju uredno vodim, dosad sam se na tradicionalan način, biranim riječima, oprostio od skoro 600 pokojnika širom Crne Gore, Srbije, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Prvi govor sam održao upravo ovdje, na pavinopoljskom groblju, kad smo se opraštali od jednog Kojovića... Najviše sam govora održao kad su umirali Kljajevići – 50-ak, desetak manje Joksimovićima, pa mojim Lekovićima ... – priča Tale, dodajući da je ovaj dar naslijedio od djeda i oca.
– Bili su dobri lelekači. Naročito otac Krsto, kako pričaju mještani, bio je neprevaziđen po svojoj umješnosti. I dok god je mogao da hoda nije propustio nijednu sahranu i tako punih sedam decenija. Taj dar sam dobio u nasleđe – priča Tale, koji je juče onako kako samo on to zna, ne čitajući, savršenim hronološkim slijedom, biranim riječima tokom desetominutnog govora predstavio životni put i na vječni počinak ispratio uvaženog komšiju Mihaila Baraća.
Pojašnjava da nikad nepripremljen ne drži govore niti leleče.
– Najprije se dobro raspitam o pokojniku i nikad o njemu ne kažem nijednu suvišnu riječ – tvrdi Tale, dodajući da se prilikom ispraćaja pokojnika treba rukovoditi izrekom „o mrtvima sve najbolje”, odnosno izreći samo lijepe riječi. Jer bi bez njih sahrana bila oskudna.
– U Lekovini sam proveo čitav radni vijek i nema porodice koju ne poznajem. Svi me znaju, kao i ja njih. Zato mi kad neko umre u Vraneškoj dolini nije teško lelekati i govoriti. Ipak, prije odlaska na sahranu moram se psihički pripremiti – ističe Leković, dodajući da mu je najteže bilo kada je lelekao nad odrom nekadašnjeg vojnog ministra Pavla Bulatovića u Rovcima, pred nekoliko hiljada ljudi iz gotovo svih krajeva Srbije i Crne Gore.
– Takođe, sa velikim emocijama učinio sam to i u prepunoj sportskoj dvorani ,,Nikoljac”, pored 24 odra stradalih u željezničkoj nesreći na Bioču kod Podgorice. Lelekao sam i kad su u istoj toj hali bila izložena tijela četvorice mladića stradalih prije nekoliko godina u saobraćajnoj nesreći kod Bubanj potoka. Teško mi je bilo i kada sam ispred nekoliko stotina stanovnika Tomaševa, svojevremeno, prilazio kući tragično stradale porodice Cerović – sjeća se Tale, kojeg zovu sa svih strana kada neko umre, jer vele da „može probuditi suze u kamenu”.
– Nikome nikad za ovu uslugu nijesam uzeo nijedan dinar ili euro. To bi bila velika sramota i pomisliti, jer ja to radim iz pažnje prema pokojniku i njegovoj porodici. Ovakav način opraštanja od pokojnika na crnogorskim prostorima prisutan je vjekovima i ja ću to činiti sve dok god budem mogao – kaže Tale.
Bog ga je obdario velikim srcem, ali i da lijepo govori. Na svakoj sahrani da sve od sebe, a nerijetko zaplače. Prorade u njemu emocije.
– Eto, na groblju u Pavinom Polju, kad su Peruničići sahranjivali četvoromjesečnu bebu, na koju su godinama čekali, svi su plakali. I ja sa njima. Slično sam doživio i na sahrani djevojaka od 17 i 20 godina, kojim je rodbina obukla vjenčanice. Takvih slučajeva ima dosta, nijesam od kamena – priča jedan od rijetkih crnogorskih lelekača, kome nije teško da do seoskog groblja ponekad prepješači i po nekoliko kilometara. Ne smetaju mu ni sunce, ni kiša, ni snijeg...
Čim ga rodbina pokojnika pozove, Tadiša odmah kreće na put. Kaže, tako će dok god ga zdravlje i pamet služe.
M.N.